uh! evo prosla je prva godina kako sam upisao fax. vec... jebate led. do kraja mi ostao jos jedan i pol ispit :) da, naglasak na tu polovicu. jebeni usmeni iz matematike. uh i da, seminar iz programiranja :D kojeg moram razvaliti, kako bi imao upis ocjene iz pismenog :)
onak, kao da sam prekjucer imao borbe u glavi dal upisivati fax ili ne. i eto, 1/3 je vec gotova. druga vec pocinje... a ja opet imam borbe u glavi. sad pak nije nista po pitanju faxa, nego posla. super mi je sve, ali ono, zelim jos. zelim vise. ne zelim stagnirati. i tako, sasvim slucajno sam dosao do informacije o poslu u ujedinjenim arapskim emiratima. i to me sad brutalno intrigira. onak placa je 3x veca neg tu... putovao bi po cijelom svijetu... (sto inace obozavam), pa bi na kraju to bilo spajanje posla i uzitka. al opet, lako je to sve reci. al kad treba djelovati, onda stanem i razmisljam. i to onda nisu borbe, nego borbetinetine!
jednom sam vec odvagnuo da ostanem u RH, dal cu i drugi put? time will tell :)
jucer razmisljah o nekim random stavrima koje su mi bile doslovno pred nosom, a nisam ih bio svjestan... tj i jesam, samo, zbog nekih svojih stavova nisam ih dozivljavao. nisam htio odstupiti od stavova. dal mi je zao? dobro pitanje... ne! al opet, zakaj onda razmisljam o tome? zakaj mi je to doslo u glavu, onako random? dal je to mozda "znak" da ipak promjenim te tvrde stavove?
nesto me puklo zadnjih dana, osjetim u sebi neku promjenu. neko proljece... a to nisam ocekivao... ne ovako. preispitujem se. to sve su uzroci, a posljedica je kaos u glavi.
rekao bih zaljubio sam se, vjerojatno i jesam, ma jesam :). al nekak me i strah sad toga. ne znam ni opisati. to je ono najcudnije. ceg me moze bit strah? dali straha od faila? iss... koliko pitanja. a odgovora nigdje.
nekako, kao da mi se namece odgovor, radim razanj, a zec je jos uvijek u sumi :) samo, nek zec zna da idem u lov, i da nema zajebancije!
evo, i samo po ovoj zadnjoj recenici moze se vidjeti kaoticnost moje svijesti, od skepticizma do entuzijazma :) (i opet sve analiziram, to je jos jedna od stvari koje sam doveo na dnevni red, o kojima bi trebalo razmisliti)
da... kaos... opci!
danasnji dan mi je prvi radni dan nakon godisnjeg, i vec su me pitali, na cemu sam to da i njima dam :) na cemu sam? samo se blesavo cerim bez nekog posebnog razloga :)
tako obicna vecer, cak, pomislih i bezvezna ce biti. nakon napornog tjedna, ocekivao sam vikend u kojem cu samo odmarati, sto fizicki sto psihicki. ali eto, odlucih van otic. druzit se malo sa frendovima...
i krenusmo mi do zagrebackog mora, u nesto relativno novo, zapravo staro... samo prepakirano u novo pakiranje :) rijec je o mansion-u. cak mi je proslo kroz glavu, damn, necu se vise moc "pohvaliti" da nisam nikada bio na toj lokaciji.
usli smo, svega i svacega unutra bijase... zena kaj doslovno pate za paznjom da budu vidjenje, do kwazi ne znam ni kako nazvati tu ekipu, ali ok... unutra su nas poznanice cekale... pa je bilo sasvim svejedno sto se druge ekipe tice :)
i onda sok, kao grom iz vedra neba... dosli smo do njih, i bila je s njima. visoka djevojka, predivnog osmjeha. pozdravih se sa znanim djevojkama, pogledah ju, rekoh ime svoje... i samo sam osjetio cvrsti stisak ruke. ne znam za druge ljude, ali meni osobno to puno govori o karakteru osobe. i taj samozatajan predivan pogled. nisam mogao vjerovati, ali opet... taj osjecaj, kao da ju znam, ne znam ni sam koliko dugo... i instant talk, tema za temom je padala. kako sam vise otkrivao o njoj, to me vise fascinirala... a u uz sav ukus kakav ima, hobije kojima se bavi... tu su i opcenite karakteristike osobe koje su me se itekako dojmile. iznimno pirstojna, komunikativna, zabavna, vedra, pametna... i isto tako osoba koja zna prihvatiti kompliment (nazalost malo je takvih djevojaka danas). ne znam sto vise reci, misliti... i nekoliko dana nakon, ja sam jos uvijek pod istim dojmom... i nevjericom...
taj predivan osmijeh... usne sa blagim osmjehom koji naglasava obraze... smedje snene oci... taj topli pogled... taj njezan dodir...
po svemu izrecenom, kao da sam upoznao princezu iz nekakvih bajki...
eh... jebat ga... bilo je pitanje samo vremena kada ce me osjecaj izdati... mozda nisam dovoljno ustrajao? mozda nisam imao dovoljno strpljenja? ili mozda bas jesam... ma, tko ce ga znati. samo, iskren cu biti zao mi je... jer ju nisam niti poblize upoznao, a obavijena je velom tajni koje samo cekaju da budu istrazene, osim misticnosti vrlo sam opcinjen bio... i jos uvijek sam ruku na srce... samo nema smisla glavom kroz zid, jer povratne informacije nema niti je bilo, pa je se bolje maknuti. nikada nebudem shvatio zasto (kako) me je toliko zaintrigirala? sto je to u njoj meni tako zanimljivo :)
ponekad bih najradje samo odletio negdje, u neki drugi svijet, zemlju... bilo sto... samo da nisam dio ovog korumpiranog drustva, u kojem smo svi robovi. radimo, placamo poreze da bismo vratili dugove ljudi koji su ovu zemlju opustosili, nasa buduca djeca ce isto ciniti. dok mi sami, postajemo gradjani drugog, neki cak i treceg reda... zasto da ja, ili itko tko drugi trosi svoj jedan jedini zivot na to? na tudje pogreske, koje su svjesno ucinjene...
21. je stoljece, a stanje uma velike vecine gradjana RH je ostalo u 19. stoljecu... doslovno su kao ovce, povodljivi, razjedinjeni... gledaju samo kako da im bude dobro danas, ne misleci kako ce biti sutra, ili prekosutra... ne prihvacaju zrtvovati pijuna da bi kasnije dobili lovca... da li je to ono zvonimirovo prokletsvo? da sami nista ne znamo, niti mozemo? da cemo vjecno zasjati najjacim sjajem kada smo pod tudjim upravljanjem? nekako se ne mogu oteti tom dojmu... kao da u genima ovdasnjim to stoji...
stara je izreka, ako zelis stvoriti neprijatelje, pokusaj promjeniti nesto... trenutno je tako kako je, i svatko tko ce se primiti posla da ispravi krive drine postat ce neprijatelj drzave, vlasti, gospodarstva. svi smo svjesni cinjenice da sve vece korporacije upravljaju lokalnim, regionalnim vladama... zovemo ih masonima, illuminatima... je li takav slucaj u RH? imamo li mi svoje masone? koji zbog privatnih interesa drze vladu (koje god stranke da budu na vlasti) u saci, zbog socijalnog mira? jer spasavaju ciljano unistene firme, kupuju ih po brutalno niskim cijenama... ulazu... i prikazuju kao svoj uspjeh... (kite se tudjim perjem). kako maknuti takve ljude, da nam ne truju drustvo? svi zele moc, ili biti dio moci... sto dovodi do masovne korupcije... i bas zbog te korupcije, koja ide s vrha piramide, do najmanjih pora unutar ovog drustva nam i je tako.
volio bih da imam moc da promjenim neke stvari... i nikada necu prestati nadati se tome da hocu... ali od tog nastojanja sam izgorio... kao sto je i ikarus izgubio svoja krila kada se previse priblizio suncu...
jao... koja smijalica, kad finac uci hrvatski jezik... i nakon 3 mjeseca cuje hrvatsku pjesmu i pocne ju pisati, to ispadne odprilike ovako (urnebesno smijesno :D):
ulivar svo li dugovar pu pisi mene jer odavno te kupuje solnim sto si jela sut od straha da ne potone tvoja ljubav zavljene kao pcela uvlicijaja dogder zidach jal nemam za zluka za zdrah da jem ti verse i note sve moje sare ne pele nadar jos te mogu pjesmo kupiti lukavo i slatko rjecivo jos uvjem mogu ti podvaliti ljubav
vad mora do mora krai brotsko to mora na tebe sa misli o ja ini sam zna o da trebe volim ja dok meni je saa mocaranila odmora domora kred prodsko motora na tebe sa misli o ja ini kad ni sam znao jel min dan ji danao jel java il borneo
poslje sako dobro fuka odla nim ko svjed utercala mu kuhinu otvaram frise der uzimam trijaja madgarini sol pogledam salamu kad nasa la mi on brzo sam si ratio sa cimo ce tres dva kad strima osam bastarda sad dva di uder stva zamote hrtvaca uve cepa pir i osta lo prepustio kad na li zad si i bubas va be gdare grabe bubas sva des vud
dolje me ceka opeke sdroj zakli sve sveze o kupan to je blago spusten sto ja dim moj plus alu velge i kosni vojan sve nove marke spokre ne trake samo su bez du su olympine za moj unika spodsto udsnirak od sto stemfera o ausnura zato se brzo u buze i jos te vise ne pitanje kuda idemo osje sam bodre na kua ne bud odrem stan mi vecla kad zu streze nlak
ujedno zinsko noci gam vriweme viso jeg zame poso ajedan mali zeco taj protok strani vud gdje je kudje nestao to nemu tisti grud i place palce zecomlad za potoci cem tim zali zali zecomali zali evetzem svi
jesmo li svjesni svih tih dijamanata oko sebe? ne bih bas rekao... da jesmo ljudi ne bi bili takvi jedni prema drugima. i bas takvim glupim ponasanjem ljudi se udaljavaju jedni od drugih, rade kojekakve barijere... mostove...
u mom pak slucaju, od svih tih dijamanata, samo jedna vrsta me zanima. ona crna, neizbrusena... divlja... unikatna... samo zar nije utopija beskrajno traziti nesto, u sto vjerujes da postojis, a jos to nevidjeh ocima svojim? tu je negdje... znam da je :) intuicija me do sada nije prevarila... zasto bi bas sada? naci cu ga, tako mi svega :) i onda cu ga ostaviti takvim kakvim je... jer ne zelim ga mjenjati... jer niti ja ne zelim biti mjenjan... sladje je diviti se unikatu iz dana u dan... spoznati nesto novo... te se iznova diviti...
eh... zanimljivo, kako pjesma koju sam cuo... mi je posluzila za obicnu metaforu... ali eto, bijase to djelic sekunde... i rijeci su nasle svoju svrhu.
jedna osoba mi rece, a nije li taj dijamant zeleni? je... bar mi tako intuicija govori... da je dijamant... a pod svjetlom... i crna boja moze imati zeleni sjaj :) vrijeme ce reci, jesam li u pravu bio...
Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvrijedljivo kada pokušavam da natjeram nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, ja to zovem POŠTOVANJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo ustvari bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, ja to zovem ZRELOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u tačno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem SAMOPOUZDANJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samom sebi krasti svoje vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim da radim i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao „zdravi egoizam“, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE dešava. Tako živim svakog dana i zovem to ISPUNJENJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo da koristim svoje srce, moj um je dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.
Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.
bas maloprije onako slucajno pustim nesto da svira... i dodje na jednu... meni full nepoznatu pjesmu... al reakcija bijase... omg... bez texta, skakao bi! divljao! derao se!!! ne sjecam se kada me je nesto tako ostavilo paf. i to ne na tren samo, nego uh! :D jaooo!! a i smijesno mi je :) happy sam kao malo dijete sad :)
eh... sto bi ja bez glazbe?
"Without music, life would be a mistake." - Friedrich Nietzsche
ovom liku bi platio gajbu pive zbog ove izjave, i budem... al to ce pricekati jos neko duze vrijeme... nadam se da mi sad nece kamate zaracunati :))
od ove godine ponovno sam brucos. bogme, to mi je doslo kao grom iz vedra neba u rebra. sve je pocelo jednom obicnom cugom. nasao sam se sa frendicom nakon nekoliko godina... prcali smo... zajebavali se... i proslo 6 sati... (to mi je rekord!! inace poludim nakon sat i pol :D). i stvarno sam bio fasciniran njenom pricom... koja me je potaknula da se i ja pomaknem sa mjesta... i bas sutra dan je bio zadnji dan prijava. vec do 10:00 sam kontaktirao fax koji mi je zapeo za oko. izasli su mi u susret posto sam iz zagreba da dodjem na razgovor tek u ponedjeljak. obavijestio sam nadlezne da sam upisao fax i da idem srediti upis u ponedjeljak (iako to nije bilo vec gotovo, isao sam samo na razgovor). doletim ja tamo... i onda 2-3 sata "pranje mozga". po govoru tijela, shvatih da sam razvalio razgovor :) no proforme receno mi je da ce mi javiti rezultate za dan dva. na svu srecu, polagao nisam nista... (tog me najvise bilo strah, jer kad sam ja bio u srednjoj skoli... -.-), a i islo mi je na ruku sto sam jos uvijek upisan na zrakoplovstvu... (a tamo nisam mogao upasti bez prijemnog).
i tako... sutra dan proforme nazove me vlasnica, s kojom sam obavio razgovor... i veli da je odusevljena bila razgovorom i nacinom razmisljanja, bla bla... to mi je bas laskalo moram priznati... ono moral boost +5 :D poslao sam svu dokumentaciju postom, i that was it...
predavanja su pocela... no kako radim, i kako je fax u splitu... tretiram se kao vanredni student... i maximalno mi izlaze u susret sto se tice informiranosti. bas prije 2 tjedna sam bio na 3 dana u splitu da se upoznam sa kolegicama i kolegama, profesorima... da dogovorim neke stvari... pokupim kontakte... naravno sve sam to obavio :) vjerujem da ce iz toga izaci i neka prijateljstva, jer uvidio sam da ima kvalitetnih karaktera tamo.
iskoristio sam taj posjet da pokupim i teme za seminare. obadva sam vec napravio i predao. bilo je jako tesko mi se opet "naviknuti" da nesto radim za fax nakon 4 godine... no nakon sto sam zavrsio, bas je obuzeo osjecaj zadovoljstva. a evo, sutra opet idem u split... doduse isti dan se vracam. odlucio sam jedan predmet ici preko kolokvija. budemo vidjeli kako ce to sutra proci :)
a cijela ova prica o faxu je zapravo samo ispravljanje samo jedne od pogresaka koje sam ucinio ne tako davno... zao mi je sto sma prekinuo fax prije 4 godine, ali iskreno... sada kada gledam na to, cak mi je i drago. jer radim sto volim, nasao sam se u ovom poslu, naravno imam kontinuiranu teznju za napretkom u bilo kojem segmentu. i sa faxom, tj titulom imat cu samo vjetar u ledjima da napredujem brze... kvalitetnije... naravno... nije samo fax dosao na tapetu za ispravke :) ima toga jos... ali one by one they shall fall!
zasto je opcenito zenski rod takav kakav je? ako se cura svidi nekom decku, i ako se potrudi oko nje. dakle pristojan, pazljiv, bla bla bla... zasto se to shvaca da je picka? uz opasku, "ja zelim nekog macho lika". daj onak WTF!??! a zeni kad plasiras odjeb za odjebom na finjaka da ju ne povrijedis... ona se svaki put vraca sve ludja i ludja... mislim... ima mi ovo smisla, ono sto ne mozes imati zelis... zarko zelis... ali kaj onda? uhvatis to sto zarko zelis... i onda ti dojadi... pa bi onda ipak onog koji je bio mr. nice guy... al sad je on gad... jer je on u medjuvremenu se ohladio :) KOJI JEBENI SMIJEH!
od kad je to postao opce prihvacen "praznik" u lijepoj nasoj? i jucer i danas ekipa po gradu hoda nasminkana u kojekakve demone, vampire, vjestice... ili sto vec. od kud ta jebena zelja da slave taj americki poganski "praznik"? slican "praznik" i mi imamo, tako zvane maskare, pa dali se po toj prigodi rade tematski partiji ili slicno? naravno da ne! jer to nije cool. to je nesto zastarjelo, sada je cool se furat na neciju tudju tradiciju i to izbrijavati, i prodavati kao jebeni marketinski trik kako privuc ekipu (besplatan upad zamaskiranima). a nedaj boze da bi za vrijeme maskara ucinilo isto...
jednostavnije je 30.10. bundevom urkasit svoju kucu, ili stan i stavit svijecu unutra... tako da zli duhovi koji dolaze samo tu vecer sa onog svijeta se uplase i sto dalje odu od kuce...
svakim danom mi se sve vise i vise gadi ovo naso kwazi drustvo u kojem je sve tudje bolje (cak i smece) nego nase vlastito. nije ni lud kralj zvonimir bio kada je prokleo ovu zemlju i njen narod.
vec dva dana mi je u glavi jedna pjesmica, vecini ljudi je vec naporna koliko su je puta na radiju pustili, no ja ju nisam dozivio do prekjucer. i kad god sam ju cuo, mislio sam si, kako poznati glas... ah.. no dobro, nebitno od kud mi je poznat bio...
bitne su same rijeci, koje su me zaintrigirale... "can we pretend that airplanes,
in the midnight sky, are like shooting stars, i could really use a wish right now". i ja sam jedan od onih, koji pozeli samo odletjeti negdje... no i to je druga tematika, o kojoj u ovom trenutku necu niti razmisljati. radi se zapravo samo o ovom stihu "i could really use a wish right now". da nam netko i ponudi jednu zelju, sto bi napravili s njom? jucer... onako iz znatizelje sam pitao neke ljude, da imaju jednu zelju sto bi pozeljeli... i velika vecina njih spomenula je novac, ili neko drugo materijalno dobro... naravno, da svima nama materija znaci puno, neophodna je po nekakvim normama danasnjeg zivota...
da li sam onda samo ja cudak, kojem je prva misao bila, ne... ne treba mi zelja... poklonio bi ju nekome kome bi zaista trebala, jer... osjecaj zadovoljstva nakon spoznaje da nekom je pomoglo... je definitivno neprocjenjivo... i kad je vec dosao kraj dana, vec sam polako bio na onom drugom svijetu... gdje je sve po nasem... iznenadila me jedna osoba, svojom izjavom, da bi pozeljela zdravlje drugoj osobi. ostao sam na kraju ugodno iznenadjen, ipak nisam jedini :)
Tesko je reci, jesam li gad ili ne. Neka moja djela bi me ekspresno gurnula u tu grupaciju, no jesam li zaista gad? Uzrok i posljedica. Jednostavno je, imao sam priliku, iskoristio sam ju, dosao do odredjenog stadija i rekao STOP. U oba slucaja, moram priznati da sam i sebe cak iznenadio odlucnoscu u trenutku, samo, bila je i doza zaljenja sto nisam odredjenu dozu odlucnosti imao ranije da diskretno odem svojim poslom. Jer, bez uzroka nema niti posljedice. Je li u oba slucaja bilo ciljano? Nije. Random, cisti slijed ugodnih dogadjaja...koji su na kraju rezultirali paljenjem razuma. Ispao sam gad, kako god da se okrene, i sto sam iskoristio ponudjeno...i sto sam prekinuo zapoceto.
Da li da kazem da mi je zao? Nije... jer sve to dozivljavam kao nekakav slijed dogadjaja koji vode prema necemu. Ovo su mozda samo testovi morala, koje sam, ajmo to tako reci, na kraju ipak prosao zadovoljavajucom ocjenom, ali to je ionako sada nebitno. Do daljnjeg sam na godisnjem odmoru od zenskog roda, a ti „testovi“ morala samo su tu odluku potvrdili. No, ne mogu a da ne kazem da mi se sve ovo cini kao nekakvo veliko zatisje pred veliku buru. Intuicija me nikada prevarila nije, hoce li i dalje ostati tako?
ponosno su letjeli u mnogobrojnoj formaciji. znali su da im nitko nista ne moze na toj visini. prepuni svoje arognacije, nisu ni pazili na moguce smrtonosne nalete lovackih eskadrila. vrijeme je prolazilo, a sve dublje su ulazili u neprijateljski teritorij.
nedaleko od preleta bombardera oglasila se uzbuna za dizanje lovaca. cijela eskadrila bila je za nekoliko minuta u zraku. no, samo jedan od njih bio je u mogucnosti otici na visinu od 12.000 metara. iako samo prototip, bio je najsuvremeniji avion tadasnjeg svijeta.
za desetak minuta dosegli su visinu od 7.000 metara. eskadrila je pratila formaciju na povisenom, dok se jedan nastavio penjati u nebeske visine. kada ih je dostigao, letio je s njima u sredini formacije. doslovno kao da je plesao medju njima. buduci da je vec bilo kasno da otvore vatru, jer bi pogodili i drugi bombarder, nisu ga dirali. let je trajao i uskoro je dosao do zapovjednog bombardera. polako je ubrzao i krenuo prema gore, napravio je nagli zaokret i samo se obrusio. krilom je doslovno odrezao kabinu trupa. jedan manje... s ostecenim avionom krenuo je prema maticnom aerodromu.
naizgled suludi cin, sokirao je ostale zapovjednike bombardera te su se odlucili spustiti na manju visinu jer bili su prestravljeni. no, nisu bili svjesni koja se prijetnja krije u bijelim oblacima podno njih. cilj je bio sakrit se... ne prodje dugo i bijahu u oblacima, ne prodje dugo kako su pomislili da su sada na sigurnom. no, nisu ih dugo ostavili u toj spoznaji. otvorili su vatru iz svih mogucih kalibara, salve projektila nalazile su svoje mete, kosili su ih kao zeceve, jedan za drugim je padao. nekolicina je prosla samo s ostecenjima te su polako, ali sigurno "tonuli".
kako su tonuli, tako su posluzili kao mete za vjezbanje mladjim i neiskusnim pilotima koji su jos imali municije. prvi od njih pogodio je lijevi motor broj 2. motor se zapalio, kerozin je izgarao... prijetila je eksplozija tanka. kako je judgen ostao bez municije, zaputio se prema aerodromu, dok je zapaljeni zrakoplov zapoceo poniranje.
zapoceo je poniranje i zavrsio. uspjesno je ugasio vatru leteci velikom brzinom i u kljucnom trenutku poceo je ispravljati zrakoplov kako se ne bi zabio u zemlju. i dok se cinilo da ce se izvuci te bezbrizno sletjeti na obliznju cistinu, jednim pritiskom na okidace, izletjeli su projektili te se cijeli zrakoplov nasao u plamenu jer, u stopu ga je pratio lovac. zrakoplov se raspao u zraku... a rijeci pilota lovca uz osmijeh na licu bijahu: "posjetite nam zracni prostor opet!".
we ride on the wind we ride through the sky
like unholy birds of war we fly
we bring agony and insanity
once blessed by the light now serving the night
and soon cursed by every man on earth.
eh... da... cudan bijase jucerasnji dan. nekidan spavah 16 sati... preksinoc samo 4... blago mamuran od prethodne noci. sati su prolazili, spavalo mi se, ali nikako zaspat...citao sam "Speed of Darkness" i doslovno cekao da prodje dan. i onda secer na kraju dana. masta je dobila krila... neocekivano... vrijeme je proslo, otisao sam spokojno sa smajlom na licu spavat... ali probudih se malo "zbunjen". svjestan sam situacije, ali tako mi godi. pogodjena je srz, koju ne vidi svatko. to me je doslovno ostavilo paf. kako ostati imun na tako nesto? tesko, ali ostao sam.
eh, sva sreca pa postoje metafore za opisati odredjene situacije. dakle vrlo jednostavno, mocna vojska, daleko mocnija, namjerila se na jednu utvrdu koja joj smeta za potpunu dominaciju u regiji. branitelji odoljevaju svakom napadu, ali svaki put su sve slabiji... do kad ce moci tako? "napadi" dolaze neocekivano... kad sam namanje spreman... da li se prepustiti? da li i dalje odoljevati?
koji je razlog svjesnog iznosenja cinjenica? sto joj je povod? ja to mogu samo pretpostaviti, ali ne mogu znati sa sigurnoscu. a to me tako ubija u pojam, jer sam brutalno znatizeljan. kazu, macku je ubila znatizelja, hoce li i mene? da li je to bio njen test, kako cu reagirati? koji je moj stav o tome? uh! predugo je bio mir, da li to znaci da dolazi "oluja"? time will tell... samo, kako mi sve to laska, ne moze niti zamisliti :)
a pjesma... kao stvorena za odlutati... nije tesko pogoditi... gdje...
hold my hand let’s chase the sun,
we both know something’s begun,
nothin’ feels that real without you,
wanna learn so much about you,
shining star i’ve seen your face,
everything falls into place.
tako mocna rijec, relativno nova za bilo koga. mnogi ni ne shvacaju znacenje, ali doslovno savrsena rijec za ukazivanje na doticne, da imaju borbetinetine u glavi. da niti sami ne znaju sto hoce, u fazi su experimetinranja, skacu od jednog mjesta na drugo, truju sami sebe nekakvim laznim brijama, traze "spas" izbrijavajuci na neke kwazi cool brije. dal ce ikada shvatit kakvi su zapravo jadnici? haha, uvjeren sam da nece...
vec drugu noc sanjam jednu te istu osobu. ne znam nista o njoj, ni tko je, ni sto je! ali je gost mojih snova!
sve je pocelo nekim random snom o skijanju. uglavnoj bijase zima... snijeg... skijanje, zajebancija... ja uglavnom nisam znao di sam, i reko idem pitat u hotel neki kak da se vratim nazad. i sretenm tu XY osobu. ljubazna, komunikativna, simpaticna... ostao sam bas paf... zahvalih se na pomoci i krenuh dalje... i sjecam se da sam u snubio opcinjen doticnom. no ajde, san kao san...
sinoc legnem oko 23:00, i odvalim sve do 15:00... no opet mi je dosla u snove... ovaj put je sjedila na terasi nekakvoj, dosao sam do nje i nekaj poceli razgovarat... kroz razgovor, doslovno sam svaki detalj njenog lica snimio... doslovno me je izludila... i onda samo od jednom, dok je nesto pricala... sam ju poljubio :) ostala je zbunjena... a ja, haha, bogme, reakcija je bila kao vulkan koji se probudio nakon duzeg vremena...
tko je ona!??!?! zasto ju sanjam?!?!?! ocu li i veceras ju sanjati? i hope not...
zasto kada sam 100% siguran u neke odluke, imam jebene borbe, i preispitujem ono sto sam odlucno odlucio... zasto svjesno se izlazem kaosu, kada sam postigao mir? mozda jer mi je jebeno ovako monotono? pa se na taj nacin "zabavljam"?
zasto je sve, sto me zaintrigira negdje uokolo? daleko, predaleko? zasto od kad znam za sebe zelim nedostizno? zasto uvijek imam ciljeve daleko nerealne? da li je to cisto ono, pozelim nedostizno, pa se zadovoljim necim manjim (Sto je u realnosti itekako puno). da li je to ona teznja za savrsenstvom? tezimo necemu, postignemo, nadjemo novi cilj... i tako u nedogled? istina, gradimo tako sebe kao pojedinca, no da li smo kao takvi sretni? imamo li vremena uzivati u tome sto postignemo? ne, nikako... to iz prve ruke mogu rec... to je ono sto je najtragicnije u svemu... neke stvari jednostavno ne mozemo promjeniti, koliko god smo ih svjesni, jer, takvi smo po prirodi. bas kao sto vuk, nikad ne moze bit janje...
pisavsi ranije o hladnoj krvi mojoj, nesto mi prodje kroz glavu... zapitah se pitanje koje nema veze s icim :) koliko cesto doniramo krv? mislim, imamo je viska... s tom dozom, ili bez... i dalje funkcioniramo normalno... neko ce mozda osjetit slabost prvih pol sata, no u globalu, nema razlike.
a bas taj visak, koji nam ne treba, nekom moze spasit zivot? zasto je onda velika vecina ljudi lijena darivati krv? besplatno je... a feeling, da bas MOJA krv ce nekom spasit zivot, neprocjenjivo :) za sve ostalo, tu je mastercard.
ako nekog zanima koja je krvna grupa, to je najjednostavniji i besplatan nacin da sazna. bas cu prodlozit frendovima da odemo...
ima vec neko vrijeme, ljudima oko mene kao da su stvari pocele ici naopako. uz nekoliko iznimki, koji su ostvarili ono sto su prizeljkivali, nadali se, vjerovali... sto vec.
ne kuzim, od kud takav obrat? jos do nedavno velika vecina njih je bila ajmo rec u nekakvim granicama normalnosti, stabilnosti... a sada, vidim lica ljudi, koja nisam nikad ranije vidio, a znam ih... sto im je "puklo" u glavi, da imaju takve obrate? cak mi ih je i zao, jer vidim, znam da nemaju emotivnu stabilnost, da imaju, nebi bili tako nepredvidivi.
ili... je jednostavno to sve, kako je i bilo... a ja sam se promjenio? nisam svjestan da jesam, inace bi bio... WTF?
da li je to mozda posljedica mog svjesnog "izolacijskog" rezima, dok ne postignem ono sto sam si zacrtao? da li sam si zacrtao nesto nerealno? da li je to jos jedna od mojih nedostiznih zelja? moguce... ali ustrajat cu do samog kraja, da postignem to. zelim savrsenu mirnocu, zelim uzivati u emotivnom miru, bez da itko, ali itko... mi to remeti ili uzrokuje oscilacije... o da... defintiivno sam se promjenio, postao sam odlucniji... definitivno. vise ne preispitujem ono sto sam odlucio, vise ne mjenjam prvobitnu odluku... jer intuicija me nikad, ali nikad nije prevarila, i dok je tako, pouzdat cu se u nju.
a vec ovo neko vrijeme, skulirao sam se, da nista, bas nista ne ocekujem od nikog... sve lijepo sto se dogodi, super, ako se nista ne dogodi opet super... jer iskreno... BMK. a sve dok se ne dogodi nesto, sto ce me izbacit iz "takta", sto ce me natjerati da promjenim misljenje gore navedeno, sve to mogu lijepo potkrijepit gotovo savrsenim stihovima.
eh... evo vec mjesecima imam "zelju" nesto napisati, ali nikako naci prave rijeci da pretocim misli u hrpu slova. nisam htio nista onako, preko kurca kak se veli... a u prilog toj zelji, ide definitivno i cinjenica sto sam od xy ljudi citao blogove... zanimljive zivotne dogadjaje... i tako to. pa eto, gle cuda, pisem.
ostrio sam strijele, i razmisljao o kojekakvim stvarima, bas sam onak lijepo odlutao u neki svoj svijet. dok me konj nije scimao, doslovno kao da mi je govorio: "daj digni se, idemo!" pogledao sam ga, a njemu doslovno smajl na licu. i ajde, krenuli smo. galopirao sam sumom prema udaljenom gradu. putem sam sretao brojne trgovce koji su isli na sajam. bilo je tu svega i svacega, iz svih krajeva tadasnjeg znanog i neznanog svijeta. dva dana prije planiranog dolaska sreo sam demonsku vojsku koja je napredovala prema gradu u koji sam se uputio. imao sam srece, nisu me uocili pa sam ih pratio na sigurnoj udaljenosti. opaka vojska to bijase... laka konjica, teska konjica, strijelaca, kopljanika, teske pjesadije, bilo je GRO! da ne bi bilo bilo kakvih problema, krenuo sam usred noci sto dalje od njih. preopasno je bilo spokojno zaspati dok je takva masovna vojska blizu. otisao sam okolnim putem prema gradu, produljio sam putovanje za 4 dana. nisam bas sretan bio zbog toga, ali sto se moze. na pola puta uocih dvije manje skupine na bojnom polju. demonska laka konjica i obican seoski puk koji je branio svoje usjeve, svoja polja, svoje kuce. nisam se htio direktno upletati u sukob, no nisam mogao, a da ne pomognem seljanima. napeo sam luk, i odapeo nekoliko strijela, pogodile su svoje mete. ali dovoljno je to bilo da me uoce te krenu prema meni. jednostavno su me opkolili, ocekivao sam brzu smrt. no pojavila se ona, templar assassin. gledala me je dok su me drzali, nesto je htjela od mene, samo nikako nisam mogao dokuciti sto. cijeli zivot mi se odvrtio kao film pred ocima u sekundi dok je krenula prema meni. uhvatila me je, ne znam ni sam kako, jedva da sam osjetio njezin hladni dodir, i pocela mi dusu cupati iz tijela. osjecao sam svaki atom svog tijela kako se opire, svu tu energiju koju sam ulagao da ju ne uzme, ali uspjela je. tako je boljelo, tako je neobicno bilo. i dalje sam ziv, i dalje disem, ali jedino ne osjecam nista. prazan sam, kao rupa bez dna. niti pozitivnih osjecaja, niti negativnih, niti ljubavi, niti mrznje. spremila ju je u nekakvu kutijicu. pogledala me jos jednom i samo se nasmijala. grdosije demonske su me pustile, i samo su otisli. nisam niti sretan bio sto sam ziv, niti tuzan sto sam sada prazan. jednostavno nisam bio u mogucnosti osjetiti ista. vise niti cilja nisam imao, uputio sam se cestom, gdje god da je vodila. niti konj se vise nije "smijao". vrijeme je prolazilo, a trgovce sam sretao, jednog po jednog, i kako sam ih sretao tako sam ih pljackao. postao sam okrutan, postao sam bezosjecajan. zadnje trgovce koje sam sreo, nisam ih opljackao, jer su mi ponudili nesto, veliku kolicinu srebra ako ubijem nekog plemica u istom onom gradu, prema kojem sam se ranije bio zaputio. prihvatio sam ponudu i krenuo prema meti. nakon par dana jahanja, na obzoru primjetih dvorac povise grada. impresivan grad, tako mocno je izgledao. no, ugledah zeca. nije mi dugo trebalo da ga "skinem", ocistim i pripremim ga za razanj. uz veceru napravio sam plan samog cina te bjega. kratko sam spavao, zoru sam iscekivao kao prednost naspram pospanih strazara. s lakocom sam usao u grad, prosao glavnom ulicom, te uz malo muke usao u sam dvorac. nasao sam super mjesto s kojega mogu lako pobjeci, nezapazen, a i s kojeg mogu laku metu "skinuti". sunce se polako dizalo, i otkrivalo sav uzas tog jutra. prema gradu je marsirala demonska vojska. u zadnji cas su digli most i zatvorili vrata. uzbuna se digla, panika se sirila, ni od kuda se stvorila kraljevska vojska, postrojili su se na centralnom trgu i dobivali upute svojih zapovjednika. i u dvoru se panika digla, neki su trcali glavom bez obzira, nije ni cudo. prvoklasni snobovi, cijeli zivot zivjeli su na racun drugih i sad se uplasili da ce se njihovi bijedni jadni zivoti ugasiti. jedna od bezglavih muha bijase moja meta. napeo sam luk, i cekao... da stane samo na tren, da doceka sudbinu svoju. dosao je do vrata, stao i okrenuo se prema meni, kao da je znao sto ga ceka. prsni kos sam ciljao, naciljao i odapeo strijelu. odletjela je rezuci zrak i pred samim ciljem pogodila je stit. ostao sam zbunjen, sto je to sad? spasila ga je priestess of the moon, ponosno je stajala kraj snoba koji je cmoljio. pobjegao je glavom bez obzira. bijes me uhvatio, uzeo sam drugu strijelu i naciljao prema njoj. no dok se drama na terasi dvora odvijala, u grad su usle prve demonske trupe, skupa s templar assassinom. ona se isto sjurila prema terasi, trazeci istu metu koju sam i ja strpljivo cekao. kako je templarka banula na terasu, tako ju je pristess pogodila nekakvom uber magijom. a kako ju ja nisam vidio, instinktivno sam odapeo strijelu cim sam vidio da poteze za magijom. templarka je pala kao pokosena, nije se niti pomaknula, dok je pristess dobila strijelu nesto povise srca. vec je tad bilo kasno, no shvatih, da meta nisam bio ja. prisla je templarkinom bezzivotnom tijelu, i uzela kutijicu s dusom mojom. otvorila ju je i oslobodila ju. dusa mi se vratila, sreca me obuzela, osjecaj se vratio, osmijeh je opet na licu bio. no, kako sam se ja nasmjesio, tako je ona pala na hladan kamen i izdahnula. tuga me je obuzela, velika tuga. vise me nije bilo briga ni za kakav cilj, ni za kakve snobove plemicke. okrenuo sam se i otisao, s tugom u srcu jer usmrtio sam je, iako mi je htjela samo pomoci. prolazio sam kraj demonskih kopljanika nezainteresiran, nisu me ni primijetili jer nisam prijetnja nekakva niti bio. zivote su jedni drugima oduzimali, a ja sam napustio taj mocni grad i zaputio se u beskonacno putovanje, u potrazi za necim, niti sam ne znam cim.
eh, to bijase moj sinocnji san. radnja je nebitno promijenjena, imena su nadodana uz stvarne osobe, ili meni nepoznate. no, u svakom slucaju, ludi san. neko ludo doba, lude radnje. prvo kaj mi je proslo kroz glavu kad sam malo razmislio o snu - po ovom bi se mogao film snimit :D
legenda:
templar assassin = nepoznata cura
priestess of the moon = moja ex cura
"let me nail you to the treason wall, stab the night and the day from your sight, and set the thought to flame, feeble devout, nothing resides, break it to pieces, that obstinate mind"
napokon sam i spokoj docekao. napokon! samo, sve ima svoju cijenu. bas sve. tako i moj spokoj. doduse, ja nisam nista morao uciniti. samo biti iskren. i dati to do znanja. sve ostalo je ucinila ona. ocrnila je svu onu vrijednost koju je imala. ocrnila je sliku svoju u mojim ocima. i prouzrocila veliko razocarenje tako tvrdoglavim umom. tolika energicnost u ustrajnosti da se pokaze da je u pravu. ali tako tesko sagledati cijelu tu situaciju s druge strane i zapitati se sto li vlastita djela, rijeci, nacini cine drugoj strani. samo... nisam ja taj koji ce joj na kraju reci je li u pravu bila ili ne. nego vrijeme... samo, ja odgovor znam. jer nisam niti prvi niti zadnji u tom nizu. samo jedan od... jer jako je tesko kontrolirati vlastitu pohlepu. namjerno sam uzeo taj izraz, iako mozda i nije tocan.. ali kao da je bitno. shvaca se itekako sto zelim reci time. zapravo, kroz tako glupe primjere vidim pravo znacenje tih famoznih mudrolija koje smo culi od svojih djedova, baka... "daj joj prst, hoce ruku". haha. da, to je pohlepa. ali mozda bi bolje pasao tu onaj izraz "bolje vrabac u ruci, nego golub na grani". zar ne? ali to nije ono sto je najtragicnije. nego spoznaja, da je najlakse bilo samo pobirati slag s torte koja se nudila. a pruzati nesto, uloziti sebe. za to nije bilo motiva. a itekako je zalosno sto ja to tek sada vidim. pitam se, cime li sam to bio toliko zaslijepljen? naravno da sam i na sebe sad ljut. jer sam dopustio to, jer nisam pokazao zube kada sam trebao. ali lakse mi je bilo tada, naci nacin da se to izgladi nego se suprostaviti. jednostavno jer sam osoba koja ustraje u necemu, jer smatram da do prepiranja, povisenih tonova ne treba dolaziti. jer za sve ima rijesenje. bas sve! i dovoljno je samo da se o tome razgovara. ali da... to je moj stav. zaboravih da je u svemu dvoje. samo u mom slucaju druga strana nije bila za razgovor o problemu. nego ga je spremala pod tepih. i kada je problem narastao, to ju je pojelo. izgubila je bitku sa samom sobom. i pokleknula. a u mojim ocima ispala kukavica koja se ne moze nositi s problemima. koja dize ruke na prve naznake problema. i koliko god joj zelio sve najbolje. da nadje to sto ja osobno vjerujem da ne postoji, opet ce ucinit istu pogresku. jer je i do sada cinila isto. samo, setnja po minskom polju kad-tad zavrsi kobno. samo je pitanje vremena... a onda je kasno da se pitamo, a zasto nisam... ljudski je pogrijesiti. ali je ljudski i reci, gle pogrijesio sam.. no to ne zna puno ljudi, nazalost. nego samo prebaci krivnju na nesto drugo. jer je tako lakse. a jos je jadnije kada ponos pomijesan s tvrdoglavoscu kakvu jos nisam vidio dodje na svoje... no nije li glupo ukljucivati ponos u to sve? svaka cast ponosu, no nije li to krivo "mjesto" gdje ga se treba pokazivati? najlakse je pokazati inat... prkos... tvrdoglavost... i na pocetku svega, same sebe uvjeriti u problem, samo da bismo skupili hrabrosti neke stvari okoncati. umjesto uloziti sebe u problem, uloziti vrijeme... da se problem rijesi.
ah... reci cu da mi je drago sto vise nije dio mog zivota. ucinila mi je uslugu, ocrnivsi samu sebe. jer mi je skratila vrijeme agonije. posljedice ce jos neko vrijeme biti prisutne, no ne zadugo. iskren cu biti, nadao sam se... strpljivo... da ce mozda preispitati svoju odluku. a s druge strane, cekao sam da ucini bas to sto je ucinila. jer meni bi puno puno vise trebalo da dodjem do toga sto je postigla ona. ali opet... i unatoc tome... tako mi fali... i stalno mi je u mislima... samo, vise nisam tuzan kad je se sjetim... nego samo, tu je... ali kao da i nije... ali jos tragicnije od toga je.. sto ju jos uvijek volim. sto mi je jos uvijek stalo. i znam... da ta vatra u meni nikada se nece ugasiti. doci ce druga, ali vatra koju je ona upalila, ugasit se nece. sretno joj bilo... a ja cu je staviti na popis nedostiznih snova... (zanimljivo da je na taj popis stavljam unatoc svemu izrecenome, ali eto... osoba sam koja vjeruje da se ljudi mogu promijeniti ako to zele, i da svatko moze pogrijesiti, ali samo da rijetki ucinjene pogreske mogu ispraviti), i time okoncavam jednu pricu u nadi da ce sto prije pasti u zaborav...
poljubi me, zacaraj me.
sklopi mi oci sutnjom.
dopusti da te zagrlim,
dopusti da te osjetim.
dusa mi se, smrzla od gorcine,
zazeljela se radosti,
zazeljela se topline,
zazeljela se tebe.
jednog trena, jednog daha bez protivljenja.
poljubi me, zacaraj me, zavedi me.
oboji mi dusu bojama svojim,
uzmi je, probudi je, razveseli je.
sklapam oci, nestajem u ceznji,
i cekam... cekam te... u tisini.
ljepota
pogled kao mljecna staza tokom ljeta,
tako tajanstven, tako predivan,
tako sjajan, tako poseban.
oci kao maslacci zlatni,
kao kapi rose u jutro na travi.
usne kao pahuljice njezne, kao med slatke,
kao najsladje voce socne.
kosa kao svila glatka, kao cvijet mirisna,
tako leprsava, tako divlja, tako prekrasna.
uh kako cudan dan. onak od samog jutra. prvo mi je alarm zvonio kraj uha jedno 20 min nisam ga cuo :) tj nisam ga htio cut, i uspjesno sam ga ignorirao. kao da ga nema kraj mene, a onda su me moji doma zbudili, alo kasnit ces! doalzak na posao uz rijetke misli, ici doma spavati. no nisu se dugo zadrzale, svega 20ak minuta... jer onda u meni kao da se vrag probudio. nema na poslu koga nisam zajebavao. jos sam imao i crvenu majcu, agresivna dominantna boja... taman je odgovarala mom raspolozenju :) sve kaj sam imao rijesio sam kao od sale :) mislim, super da jesam, ali cudno mi je to sve malo. od kud mi tolika energija, nabrijanost, posto sam sinoc svega 3h spavao :) i danas sam ocekivao lagani pad sistema, ali eto, dobio sam totalno suprotnu reakciju :) haha, morat cu to ponovit, da vidim da li mi je to sada novo peceni skill ili samo puka slucajnost. odzvonilo pol 4, ja polako krenuo prema doma... kolegica me odbacila.. tak da sam vec u 4 doma bio. i ono, ne sjecam se kad sam zadnji put bio doma u 4. pre cudno to bijase :) inace bi ostao malo duze na poslu, pa cuga sim, cuga tamo itd itd itd... al eto :) i onda nekaj pre smijesno se dogodilo... cakulao sam na skypu, i od jednom sam samo zaspao na 20 min... zbudio se, i ko da nisam ni umoran... al reko idem ja dalje spavat... treba mi odmora i sutra je naporan dan... ali ne... nikako zaspat poslije... i sjetih se maloprije jedne znanstvene emisije o ljudskom mozgu. da nije bitna kolicina sna, nego kakav je san... ako je kvalitetan san... dovoljno nam je i 15ak minuta da se odmorimo :) a ja sam cak 20! i to sam jos sanjao! da se igram s dva psa u snjegu. onak, mali stenci. razigrani sasavci :) i da ziher cu imat dva psica jednog dana kad cu zivjeti u kuci :) njemacki ovcar, i haskij ili nesto slicno njemu. zakaj cak dvoje? pa da se mogu zajebavat :) ono kompici :) skupa nek odrastu :) ah... da... to je cudan ponedjeljak... ali cool. i stvarno ne kuzim ekipa koja ne voli ponedjeljak. onak svi odmorni nakon vikenda, pocinju novi radni tjedan, nova iskustva... nove bitke... a njima to najgori dan. meni je najbolji! zasto? jer sam pun energije :) jer pocinej sve iz pocetka... jer krojimo iz pocetka sudbinu, pisemo povijest... sanjamo buducnost :) mozda bas ta igra sa dva psica bude moja buducnost jednog dana, we shall see :)
vesela noc je zavrsila... spavanje bijase jako jako kratko ali jutro nekako veselo... ok nije klasicno jutro vec rano popodne :P al nvm. nakon dorucka i "rano jutarnje" pive odlucili smo otic prozujati malim slatkim gradicem. s nama je isla i maripei, vrlo draga djevojka iz spanjolske :) svojim drustvom je zbilja uljepsala samo razgledavanje grada :) iako sam vec odavno vidio glavne stvari u grazu, bio mi je gust s njima u drustvu to sve opet razgledati. cuti pricu o svemu tome, cuti i nesto novo. prvo smo isli na schlosberg (valjda sam ok napisao) to je jedino brdo iznad graza. nesto kao sljeme nama zagrepcanima, samos to je puno manje. i sredjenije... zapravo, dost je malo jer ima stenge cak do vrha gdje se nalazi utvrda. a odozgora tako predivan pogled. na tri strane graza. i tek sa tog brdasca se zapravo vidi kako je graz lijep grad. kako je uskladjen. vratili smo se nedugo nakon medju ulice i trgove grada graza, vidjeli katedralu. iako iz vana ne izgleda nesto special, iz nutra je predivna. bas mocno izgleda! a tu je i replika, doduse neobicna, ali ipak je replika kipa slobode. umjesto baklje "kip" drzi mac, a umjesto knjige tu je kugla. ne znam bas znacenje ove simbolike... ali nice izgleda. i nesto mi je tako nice u grazu. ledene skulptude, ogromne! posto sam ljubitelj leda, meni je to predobro bilo za vidjeti. i pozelio sam tako nesto i u mom gradu, ali znam da nista od tog nebu bilo, ipak je ovdje pre toplo. pa eto i 12ti mjesec je, a ni z od zime jos... sjeli smo vani pili kuhano vino. i dok smo sjedili, iskreno divio sam se tim ledenim figurama. ledeni andjeo... nedavno je bio postavljen jer vidio sam da su im jos rubovi ostri, jos nije bilo tragova veceg topljenja. pozadinska svjetla reklama, izloga davala su sarolik izgled tim ledenim figurama. a opet, to je samo led, a tako je u detalje napravljeno. obrisi lica, kose, vrata, odjece... ma kao da je se doslovno osoba zaledila. svaka cast umjetniku koji je tu glomaznu kocku leda pretvorio u nesto tako predivno. nakon gustanja u pivi, krenuli smo dalje obzat grad i prepune izloge, posto sam si mislio nesto kupit, ipak nisam nista. hehe, ali ok. nije bed, jer vratit cu se ja nazad, i know i will :) piknuli smo cugu za finalnu vecer i laganini krenuli doma. samo sada je ambient bio totalno drugciji od onog kad smo dolazili. posto je sve bilo mracno, svi ti ukrasi su svijetlili i ukrasavali su sve ono drvece bez lisca koje smo vidjeli ranije. opet mi se polako javljao onaj filing bozicnog ugodjaja. tko zna, mozda ove godine bude sasvim drugcije nego kako je do sada bilo.
vratili smo se u cassa de espana i poceli cugat uz neku drinking igru. posto sam bio novi u tome, cesto sam gubio i naravno cesto pio. mislim, ionak bi pio pa se nisam ni bunio previse ;) meni je malo smijesno sto dok smo to igrali bilo je nekoliko nacionalnosti za stolom :) dva hrvata, talijan, 3 spanjolke, francuz, amer, austrijanac. nakon nekoliko sati ispijanja alkoholnih napitaka krenusmo vani. doduse samo polovica od prisutnih. odabrali smo neki rock klub. u nekom podrumu, povrsine kao zagrebacki kset. glazba kao i u svakom rock klubu... no odjednom obrat. hrpa kwazi sminkera, wanna be repera i kaj ti ja znam sve. i od jednom u rock klubu pocne neki hip hop ili kaj vec to bijase. i ekipa se pocela razbacivati, a ja sam ostao u cudjenju WTF! i pricam sa amerom... skuzio je ocito cemu se cudim pa mi je rekao da je to nekako normalno za austrijance. al to nas nije sprijecilo da se i dalje zajebavamo :) uzivamo u ugodnoj vecri, uzivamo u dobrim pivama do ranih jutarnjih sati :)
napokon je dosao!!! vlak! iz ljubljane za viennu :) ne znam kad sam tak happy bio samo zbog pojma da je doslo moje prijevozno sredstvo :) a vlak... uh... kozne fotelje... izvalio sam se, i ponadao da ima wajrles, al nema... no pogledao sam filmic. i nekako se uspavao gledajuci... i tak je doslo pol 8... vlak je ulazio u graz... polako se spremih... izadjoh van vlaka... i sve mi neobicno. onaj filing, napokon!!! za par min dosao je i frend. i laganini setanje gradom :) impresvino! par puta sam vec bio u grazu, ali iznova me taj mali gradic odusevi. vec je sve okiceno... tipicno za bilo koji grad... ali nekako je drugcije u grazu neg u zagrebu... no to je tako nebitno. i jedni i drugi kvare filing bozica, ta okicenost... sve te bozicne melodije zasitit ce nas vec danima prije bozica i kad bozic dodje... bit ce nam kao bilo koji drugi dan samo jer su oni morali sve mjesec dana ranije okitit :) na glavnom trgu pridruzio nam se i moj imenjak, ali iz spanjolske :) uzeli smo nekakve kobasice njihove da probam... pivu za van :))) i gustali malo po gradu :) a onda... ducan i opskrba alkoholom za vecer :)) 10ak piva (gut besser gosser), 3 vodke i neki sokici :) vec tad mi je bilo u glavi... na kaj ce ova vecer licit :) haha :) dosli smo onda u stan sa svom tom cugom, ekipa gleda WTF... upoznah sve te spanjolce i spanjolke... vec na prvi pogled mi je bilo u glavi, ovi su ludi 100 na sat :) i nisam bio daleko od istine. kak su svi oni na razmjeni studenata, spanjolski naziv za to je "razmus", a iz zajebancije kazu "orgazmus". nije mi dugo trebalo da vidim da je to tamo doslovno orgazmus :) a bas tu vecer je i bio orgazmus parti (aka brucosijada kod nas) u podrumu studentskog doma. koji kaos je tamo bio... koliko ljudi... koliko spanjolki!!! bilo bi jebeno da jos znaju engleski pricat... al nvm :) bilo ih je par kaj znaju :)) i taj lumtu je zavrsio oko cca 2... (jer smo popili sve sto smo imali) pa smo krenuli dalje... u neki klub "orange". i kak su neki isli taksijem (iznenadjujuce jeftin!!!), nas par pjeske... i ulazimo unutra i imam kaj vidjet... njih 6-7 na sanku plese! mjuza pre pre jebena :) i kaos :) doslovno kaos :) najjaci izlazak van lijepe nase to bijase. a i tak sam se napio tu vecer, da ne znam bas kak sam dosao doma... znam da sam se druzio sa senoritama, s nekim austrijankama koje su bile obucene u nogometasice. zabavljao sam se sa nekom doktoricom, ime nisam zapamtio... al sjecam se da je kjut cura :) plavusa, plavo sivih ociju... zanimljivo je kako boju ociju zapamtim... jer volim gledat ljude u oci... volim ih citati... tako saznam sve sto je bitno, a da ne moram niti pitati... vrijeme je letilo i oko 5 krenuli polako svi doma... a brunito, marcos i ja osli u "tree monkeys". a tamo neki party bio... tequilu su davali ispod cijene... kaos... do cca 6 smo se tamo razbacivali uz house ritam i onda se ipak uputili na pocinak jer i sutra treba zujat po grazu... i sutra treba ic vanka :)
