"MOMENT IN TIME"

jedno ljetno nedjeljno poslijepodne... sjedih na rivi najlijepseg naseg dalmatinskog grada... uzivah u ugodnom drustvu... cuga... zajebancija... prolazilo vrijeme... i tako je dosla i ona... pridruzila nam se...

promjenila se dinamika razgovora... promjenilo se sve... od jednom, sve je nekako drugcije  bilo... i sasvim slucajan obostrani pogled... od jednom dogodilo se nesto, sto cu vjecno pamtiti... nesto... dan danas nemam rijeci za to... dan danas sam paf... dan danas to definiram kao caroliju... "MOMENT IN TIME", trenutak koji je trajao cijelu vjecnost...

te oci... tako predivne... sivo zelene... tako kristalno jasne... tako sjajne... pogledale su me... a kroz njih doslovno sam gledao u njenu dusu... i vidjeh svu tu ljepotu, posebnost... unikatnost... sve to bijase kao usporen film, kao nesto kad nam na tveu uspore onak 10x da bi obratili pozornost na odredjeni detalj... tako sam ju vidio... tako sam vidio i njen treptaj ociju... tako je i njena predivna kosa leprsala zrakom... cinilo mi je kao bajka... kao san... ali nisam se probudio poslije toga... tako sam znao, da zivim taj san...

samo... ostala je fleka na bedru nakon alexova pogotka... nakon kojeg sam shvatio da sam odlutao mislima... u najljepse sjecanje... san... kojeg opet zelim sanjati...

what's with all that we once shared? please forgive me but i care
i scream as loud as i can scream! but you don't hear me...

| furian | 31. listopad 2009 21:35:52 | 0 komentara

FUR AIDA

jednom davno jedan lik ludwig van beethoven napisao je skladbu za elisu, iako je i vec tada bio poznati skladatelj, ziher ni sam nije znao da ce njezino ime zbog te skladbe postati planetarno poznato...

a ja necu kao taj lik ludwig napisati skladbu :) ipak nisam toliko dobar :P iako... volio bi... zaista bi :) ali tko zna, mozda i budem jednog dana ;)

lagani i njezni pocetak... i uz svaki trzaj gitare plesala je kao vatra na vihoru... polagano se "izvijala"... svaki pokret bijase zapanjujuc... koja predanost glazbi... fascinirao me svaki njen pokret... ruku... tijela... i fokusiranost... bez ijedne emocije na licu, onak... kao da cita knjigu, a ne plese flamenco... divio sam joj se... koja lakoca pokreta... ocarala me svojim pokretima... ocarao me flamenco...

http://www.youtube.com/watch?v=IwqD859w2_E

| furian | 30. listopad 2009 15:35:53 | 5 komentara

RED BARON

jedan samozatajni mladic... rodom od nekud... iz kontinentalnog djela neke od zemalja srednje europe... bijase nekako, drugciji od drugih... nekako ozbiljniji od svojih vrsnjaka... nekako je drugcije gledao na svijet... no nije zahvaljujuci time postao "slavan"... zaljubio se u letenje... i sve sto ima veze s tim... letio je on u svom fokkeru... dok je rat na kopnu bijesnio... sva brutalnost pozicijskog ratovanja... konstantna granatiranja... uzaludni pokusaji proboja neprijateljskih linija... su dolazili do izrazaja... dok ljepotu metalnih andjela jedva da su i primjecivali... no... taj mladic... je promjenio povijest... zbog njegovih zracnih duela se i dan danas cuje za njegovo ime... dani su prolazili... bio je sve poznatiji... neprijatelji su ga respektirali... zracne bitke je dobivao jednu za drugom... i kada se cinilo da njegovim uspjesima nema kraja... dogodilo se nesto ne ocekivano... nesto... zbog cega je njegov zarko crveni fokker samo pao...  nesto... zbog cega je sa sedmog neba pao i propao u crnu zemlju.... to nesto... (bolje reci netko) bijase australski vojnik... vojnik koji je pucao prema crvenom baronu dok je uzivao u rutinskom letu... pogodio ga je s ledja... probio je oplatu njegovog metalnog andjela... pogodio manfreda von richthoffena kao grom iz vedra neba u rebra... i samo ga srusio... jedan jedini metak... bez casti... bez duela... kukavicki...

| furian | 22. listopad 2009 23:47:41 | 3 komentara

ZOMBIE NATION

dan... jos jedan u nizu... monoton pocetak... budjenje u 0600, jutarnja rutina... bijela kava... kretanje na posao... iscekivanje tramvaja... i usputno promatranje ljudi... vec od samog jutra... svi su tako nekako, nervozni, ne zadovoljni samim sobom... nitko nema vedri izraz lica... vidi se da doslovno svi prek kurca idu na posao... ili sto vec... i da morao sam rec prek kurca, jer nit jedan drugi izraz nebi to njihovo stanje opisao... (ok, ne svi, da nebi bilo nismo znali, nego jednostavno velika velika velika vecina, uvijek postoje iznimke) i kada je vecina ljudi u drustvu ne zadovoljna svojim poslom... a ono 1/3 svog zivota provedemo na poslu... onda... zasto se cudimo da nam je stanje u lijepoj nasoj tako sjebano... koliko ljudi moze rec da voli ono sto radi? koliko ljudi moze rec da ide s gustom na posao ranim jutrom? sigurno ne puno... onak... nije li to jadno? jebes ti onda sve... ako ti ne uzivas u onom sto radis... jebes ti sve, ako ti namrgodjen ides negdje... obavljas to nesto (posto, fax, sto god...) preko kurca... jebes ti sve ako si ti nakon tih obaveza zivcan... onak... sto onda, nadjes se sa frendovima... zivcan si... nadjes se sa curom... zivcan si... dodjes doma... zivcan si... ima li smisla to? zasto ljudi nisu u stanju napraviti nesto, bilo sto, da budu zadovoljniji sami sobom i onim sto rade? sve mi to nekako izgleda... ne znam ni sam koju rijec uzeti... jadno! da jadno!

isti razlog zasto nisu u stanju napravit nesto da si poboljsaju zivot je i razlog zasto nakon svih sranja u ovoj nasoj lijepoj drzavi ti isti ljudi ne odu na ulice i ne naprave nerede... nego konstantno se pusta... ma neka... i svi se nadaju onome, bit ce bolje, ili jos bolja recenica... gore ne moze... sto ocekivati onda od takvog drustva? od takvih ljudi? vise apsolutno nista...

pojedinac ne moze nista uciniti, ali grupa ljudi moze... grupe su nesto pokusavale, ali krivim nacinom... akcije bez glave i repa... krivim nacinom nisu privukli nove ljude da se stvori kriticna masa koja bi utjecala itekako na odgovorne ljude na kljucnim pozicijama, i onda bi primorani bili podvuci rep, i potpisati kaputulaciju pred masom. ali to ne ide tako kod nas :) i za kraj mogu reci, da mi je drago sto necu jos dugo biti dio ovog sjebanog drustva!

| furian | 22. listopad 2009 10:27:02 | 10 komentara

SOMEWHERE ELSE

pocela je jos jedna nedjelja... rekao bi... kao i svaka... dosada... dan pred odlazak opet na posao... budjenje rano iz navike... iako sam so kasno u noc ruzio vani... no, ova ni nalik tome nije bila... nakon ranog dizanja... spremih se za odlazak na paintball... hehe sjetih se termosice, i caja, da me okrijepi kada ce mi trebati... polako smo se skupili uz sjevernu obalu save... bijase frisko... malo i prohladno... ali unatoc svemu tome, sunce je dominiralo... i grijalo nas je tim svojim zubatim zrakama dok je nestrpljivost u svima njima rasla, nervoza, uzbudjenje... kod mene je nekakav cudan proces bio... fokusiran... koncentriran... cistih misli... sa jasnim ciljem... zelim se izivit, zelim pobjedit! putovali smo neko vrijeme, do neke sume iza brezovice... i taman kad sam se uzivio u to putovanje... dosli smo... pogled na field bijase impresivan. puske, municija, plin pod tlakom... sve nas je docekalo... kratke upute smo prosli, obukli uniforme... stavili kacige... rukavice... zaduzili oruzje, municiju... i krenusmo u bitku... crveni vs bijelih. naravno, uvijek kontra crvenih... tako i sada bijase :) adrenalin je rastao... partije su se nizale... timski rad je dolazio do izrazaja... umoru ni traga nije bilo! unatoc brojnim pogocima... i onda... samo od jednom... usred partije, usred branjenja polozaja... misli su samo odlutale... u ne tako davnu proslost... zamislio sam se i ... prozivio jos jednom... jednu predivnu uspomenu... one of many... but for me... dearest... "MOMENT IN TIME", boze to kao da sam u nekakvom transu bio... samo sam odlutao... vrijeme je proslo... ne znam koliko... samo povratak u realnost je bio cudan... dobio sam "metak" u bedro... i dok sam se cudio, sto se to dogodilo, kako... cuo sam alexa kako se smije... znao sam da me je on pogodio... ah... ludi viking svedski... nek uziva dok moze... nece vjecno... i nije, dosao sam na svoje... u zadnjoj partiji sam ga lijepo izresetao :) ali... sok... kako sam mislima odlutao... samo tako... je ostao... jer... nisam to htio... jednostavno se dogodilo... zasto sada, nakon toliko vremena me takve stvari "proganjaju". i htio ja to ili ne, sada imam lijepu fleku na bedru :) (nije jedina, jos ih je 6 po tjelu, hehe) i svaki dan se sjetim tog neobicnog trneutka... i zapitam se... WTF? a cudno je... jer me i alex pitao... "dude, u have just stoped shooting, what happend? your rifle jammed? u were out of ammo?", i sad to him... "no alex... my thoughts were somewhere else... and your shot to my leg... returned me to the reality..."

| furian | 21. listopad 2009 20:40:47 | 3 komentara

A PERFECT CIRCLE

kazu... poslije oluje uvijek dodje sunce... a znamo da opet i poslije tog sunca... dolazi oluja... i tako u nedogled... to je zivot... je je sve jedan "a perfect circle"... sklada, harmonije... i taj segment savrsenog kruga mogu nazvati "temporary peace"

no, kako nazvati sve ovo ostalo? kaos? da... to bi bila najbolja rijec za to... jer... i sama teorija kaosa kaze, da sve zapravo ide po nekakvoj "krivulji", dakle sto god da cinimo, dodjemo na isto... samo brze ili sporije... ovisi o nacin kako smo pristupili problematici...

po tome... sto god radili, uvijek cemo doci na isto... nije li to onda ono, ne mozes pobjeci od sudbine? koju god zivotnu odluku donjeli... svejedno nam je... onda se svi opterecujemo bezveze...

| furian | 21. listopad 2009 11:11:22 | 4 komentara

NACRTAN ODGOVOR

onak... ne kuzim... trazimo uvijek nekakve razloge, objasnjenja... radimo od svega znantsvenu fantastiku... a onda... od ljudi, kojie vidis svega nekoliko puta... dobijes odgovor serviran pod nosom, i to odgovor bez ikakvih filtera, neg ono direktno, brutalno iskreno... tj... podjele svoja iskustva i kada cujes, sto i kako su drugi uspjeli, zapitas se onako... pa WTF mogu i ja to! ako ne i bolje! znam da mogu! a rijeci tih ljudi, ajmo rec novih prijateljstava su samo jebeni poticaj da ustrajem u onom sto zaista zelim...

| furian | 20. listopad 2009 22:24:54 | 0 komentara

ODLAZAK?

uh... kako zapoceti tesku temu? kako staviti u rijeci svu onu tezinu znacenja, na svako fakin slovo. jer... nakon i sto napisem, to je kao da sam reako na glas... i stvari onda i samom meni nekako drugcije izgledaju, pojednostave se... ili sto god vec.

ali ne i ova tema... spletom, reci cu tuznih (za mene osobno) okolnosti dosao sam u situaciju da opet mi postane aktuelan zivotni san. odlazak iz lijepe nase hrvatske, odlazak iz meni najdrazeg zagreba grada... odlazak od svih ljudi koje znam, i ne znam, od svih prijatelja, neprijatelja... od uze i sire obitelji... a do samo nedavno, to mi nije bilo ni na kraju pameti... jer jako jako jako jako dobar razlog sam imao da nastavim svoj zivot ovdje... ali... kako to inace i biva... pogodio me grom iz vedra neba i ta situacija se odjednom okrenula... zbunjen sam... dali je to ona zivotna prilika koja ti se nudi samo jednom? mislim... cekat ne mogu, odluka mora biti sada ili nikada... srce me vuce, ostani... ne zbog onih gore navedenih razloga... nego zbog onog sto je i uzrokovalo tuzne okolonosti... ali razum mi govori, nema sanse vise... ona, je odlucila, i njene odluka je neupitna... a zadnja 2 mjeseca, i moje ponasanje opcenito prema ljudima je kao da odlazim, druzim se puno vise prije sa svim prijateljima, svako malo idemo negdje... nekako kao da se na takav nacin oprastam... a  ironicno je, da od osobe, do koje mi je najvise stalo... necu se ni oprostit... ostat ce status qwo...

iako sada ovo izgleda, bjezim zbog problema... cinjenicno stanje je sasvim drugacije... zelim zivjeti i ispunjavati si sve one snove, koje sam imao... sada kada sam  mogucnosti ih ostvariti, zasto ne? kakvi god da jesu... ostvarit cu ih jedan po jedan, ili cu umrijet pokusavajuci... tako mi svega! zelim izazov... zelim napredak... zelim nesto novo! a to novo je u finskoj... u helsinkiju... odlaskom, u grad gdje nemam nikoga, drzavu ciji jezik ne znam... i zapoceti sve iz pocetka... od nule, to je jeben izazov!! to je ono sto zelim... zapoceti sve iz pocetka... novu pricu napraviti...

ali, uvijek taj ali... kolko god to sve odlucno zvuci, u meni se dogadja sukob struja, jednu struju predvodi razum! realnost... a drugu, srce, emocije vezane uz tu meni toliko dragu osobu, i neka cudna spoznaja od tog famoznog dana, da ta prica jos nije gotova... i sad cemu vjerovati? ne mogu ovce i novce... jedino cega me strah... je da kasnije ne zalim cijeli zivot za tim... samo znam... da ako cu slusati srce... necu zaliti sto nisam otisao... jer... sve sto zarko zarko zelim... imat cu kraj sebe...

UH! i sto se taj kljucni dan blizi, samo sam vise zbunjen... 
 

| furian | 20. listopad 2009 10:50:36 | 3 komentara

uvertira

napokon jedan slobodan dan da se i ovim pozabavim i zavrsim zapoceto... iako sam blog otvorio ima vec dosta dosta... ideja je sprovedena u djelo... i have my own template :)

a i sada cu napokon objaviti napisane textove... a ne ih pobrisati nakon pisanja... kakvi god da budu... svidjeli se oni nekom ili ne, bmk :)

| furian | 19. listopad 2009 22:00:57 | 2 komentara