FREE LANCER
ostrio sam strijele, i razmisljao o kojekakvim stvarima, bas sam onak lijepo odlutao u neki svoj svijet. dok me konj nije scimao, doslovno kao da mi je govorio: "daj digni se, idemo!" pogledao sam ga, a njemu doslovno smajl na licu. i ajde, krenuli smo. galopirao sam sumom prema udaljenom gradu. putem sam sretao brojne trgovce koji su isli na sajam. bilo je tu svega i svacega, iz svih krajeva tadasnjeg znanog i neznanog svijeta. dva dana prije planiranog dolaska sreo sam demonsku vojsku koja je napredovala prema gradu u koji sam se uputio. imao sam srece, nisu me uocili pa sam ih pratio na sigurnoj udaljenosti. opaka vojska to bijase... laka konjica, teska konjica, strijelaca, kopljanika, teske pjesadije, bilo je GRO! da ne bi bilo bilo kakvih problema, krenuo sam usred noci sto dalje od njih. preopasno je bilo spokojno zaspati dok je takva masovna vojska blizu. otisao sam okolnim putem prema gradu, produljio sam putovanje za 4 dana. nisam bas sretan bio zbog toga, ali sto se moze. na pola puta uocih dvije manje skupine na bojnom polju. demonska laka konjica i obican seoski puk koji je branio svoje usjeve, svoja polja, svoje kuce. nisam se htio direktno upletati u sukob, no nisam mogao, a da ne pomognem seljanima. napeo sam luk, i odapeo nekoliko strijela, pogodile su svoje mete. ali dovoljno je to bilo da me uoce te krenu prema meni. jednostavno su me opkolili, ocekivao sam brzu smrt. no pojavila se ona, templar assassin. gledala me je dok su me drzali, nesto je htjela od mene, samo nikako nisam mogao dokuciti sto. cijeli zivot mi se odvrtio kao film pred ocima u sekundi dok je krenula prema meni. uhvatila me je, ne znam ni sam kako, jedva da sam osjetio njezin hladni dodir, i pocela mi dusu cupati iz tijela. osjecao sam svaki atom svog tijela kako se opire, svu tu energiju koju sam ulagao da ju ne uzme, ali uspjela je. tako je boljelo, tako je neobicno bilo. i dalje sam ziv, i dalje disem, ali jedino ne osjecam nista. prazan sam, kao rupa bez dna. niti pozitivnih osjecaja, niti negativnih, niti ljubavi, niti mrznje. spremila ju je u nekakvu kutijicu. pogledala me jos jednom i samo se nasmijala. grdosije demonske su me pustile, i samo su otisli. nisam niti sretan bio sto sam ziv, niti tuzan sto sam sada prazan. jednostavno nisam bio u mogucnosti osjetiti ista. vise niti cilja nisam imao, uputio sam se cestom, gdje god da je vodila. niti konj se vise nije "smijao". vrijeme je prolazilo, a trgovce sam sretao, jednog po jednog, i kako sam ih sretao tako sam ih pljackao. postao sam okrutan, postao sam bezosjecajan. zadnje trgovce koje sam sreo, nisam ih opljackao, jer su mi ponudili nesto, veliku kolicinu srebra ako ubijem nekog plemica u istom onom gradu, prema kojem sam se ranije bio zaputio. prihvatio sam ponudu i krenuo prema meti. nakon par dana jahanja, na obzoru primjetih dvorac povise grada. impresivan grad, tako mocno je izgledao. no, ugledah zeca. nije mi dugo trebalo da ga "skinem", ocistim i pripremim ga za razanj. uz veceru napravio sam plan samog cina te bjega. kratko sam spavao, zoru sam iscekivao kao prednost naspram pospanih strazara. s lakocom sam usao u grad, prosao glavnom ulicom, te uz malo muke usao u sam dvorac. nasao sam super mjesto s kojega mogu lako pobjeci, nezapazen, a i s kojeg mogu laku metu "skinuti". sunce se polako dizalo, i otkrivalo sav uzas tog jutra. prema gradu je marsirala demonska vojska. u zadnji cas su digli most i zatvorili vrata. uzbuna se digla, panika se sirila, ni od kuda se stvorila kraljevska vojska, postrojili su se na centralnom trgu i dobivali upute svojih zapovjednika. i u dvoru se panika digla, neki su trcali glavom bez obzira, nije ni cudo. prvoklasni snobovi, cijeli zivot zivjeli su na racun drugih i sad se uplasili da ce se njihovi bijedni jadni zivoti ugasiti. jedna od bezglavih muha bijase moja meta. napeo sam luk, i cekao... da stane samo na tren, da doceka sudbinu svoju. dosao je do vrata, stao i okrenuo se prema meni, kao da je znao sto ga ceka. prsni kos sam ciljao, naciljao i odapeo strijelu. odletjela je rezuci zrak i pred samim ciljem pogodila je stit. ostao sam zbunjen, sto je to sad? spasila ga je priestess of the moon, ponosno je stajala kraj snoba koji je cmoljio. pobjegao je glavom bez obzira. bijes me uhvatio, uzeo sam drugu strijelu i naciljao prema njoj. no dok se drama na terasi dvora odvijala, u grad su usle prve demonske trupe, skupa s templar assassinom. ona se isto sjurila prema terasi, trazeci istu metu koju sam i ja strpljivo cekao. kako je templarka banula na terasu, tako ju je pristess pogodila nekakvom uber magijom. a kako ju ja nisam vidio, instinktivno sam odapeo strijelu cim sam vidio da poteze za magijom. templarka je pala kao pokosena, nije se niti pomaknula, dok je pristess dobila strijelu nesto povise srca. vec je tad bilo kasno, no shvatih, da meta nisam bio ja. prisla je templarkinom bezzivotnom tijelu, i uzela kutijicu s dusom mojom. otvorila ju je i oslobodila ju. dusa mi se vratila, sreca me obuzela, osjecaj se vratio, osmijeh je opet na licu bio. no, kako sam se ja nasmjesio, tako je ona pala na hladan kamen i izdahnula. tuga me je obuzela, velika tuga. vise me nije bilo briga ni za kakav cilj, ni za kakve snobove plemicke. okrenuo sam se i otisao, s tugom u srcu jer usmrtio sam je, iako mi je htjela samo pomoci. prolazio sam kraj demonskih kopljanika nezainteresiran, nisu me ni primijetili jer nisam prijetnja nekakva niti bio. zivote su jedni drugima oduzimali, a ja sam napustio taj mocni grad i zaputio se u beskonacno putovanje, u potrazi za necim, niti sam ne znam cim.
eh, to bijase moj sinocnji san. radnja je nebitno promijenjena, imena su nadodana uz stvarne osobe, ili meni nepoznate. no, u svakom slucaju, ludi san. neko ludo doba, lude radnje. prvo kaj mi je proslo kroz glavu kad sam malo razmislio o snu - po ovom bi se mogao film snimit :D
legenda:
templar assassin = nepoznata cura
priestess of the moon = moja ex cura