15 SATI
nedjelja. 15.11. trebala bi biti kao i svaka druga, dosadna... u iscekivanju ponedjeljka, novog radnog tjedna... novih tjednih avantura, zajebancija itd itd... ali ova je full drugcija. ova je doletila pre brzo. zanemarivao sam vaznost odluke, tjesivsi se... ima vremena. ali sada shvatih, da nema, a odluku donjeti moram. niti sa mjesta se nisam pomaknuo. ostao sam tamo di sam bio i prije mjesec dana ili prije koliko vec. onak, okupirao sam misli kojekakvim stvarima. do nedavno meni nezamislivima... ali eto :) kako covjek se lako prilagodi, samo kada zeli. a eto, ja i jesam inace po prirodi prilagodljiv. sva sreca... bas zbog toga mi mozda pocetak novog zivota i bude puno laksi nego sto mislim. ali zanimljivo je, da od pocetka, bila je euforija, odlucnost... a sada... to je nekako splasnulo. ne da ne zelim ici, nego, kao da sam u medjuvremenu vidio kaj bi sve izgubio. a to nije malo... nikome nije... pa tako niti meni... a tako bi volio da sada imam tu energicnu odlucnost. uh! i nedavno rekoh, gubim u oba slucaja, ali u kojem cu vise izgubiti. dali je to ona prilika koja se pruza samo jednom? ili mi je pak prilika, zivotna, ostati bas ovdje... di jesam sada, nastaviti uspjesnu poslovnu karijeru, i iskoristiti priliku koju imam da se osamostalim. sad bi mnogi rekli slusaj srce, da slusaj srce, to isto srce je samo prolongiralo ovo sve. prije godinu i pol sam trebao otici. ali nisam...
onak, vise nemam snage mislit o tome. sve znam, sve argumente, zasto da i zasto ne. ali... kao da cekam "una voz del cielo" (glas sa neba) sto uciniti... kao da cekam da netko drugi mi kaze, sto da napravim... a zapravo se radi o meni, i mojoj bitci koju nitko drugi nece voditi... a za mene predaja nije opcija...
ah... i tako, sutra... 16.11. u 17:00h je dead line. do onda mogu bit u ovakvom stanju uma, neodlucnosti... zbunjenosti... nakon, nadam se da ce biti puno lakse. i da kako god odlucim, necu zaliti jednog dana. i tih 15 sati... sada treba provesti sto kvalitetnije... onak, da bar mogu spavat... prije bi 06:00 ozvonilo da se dizem... ali ne mogu... danima, tjednima... ne mogu... a onda i posao... znam da mi nece biti dosadno... ako je suditi po proslom tjednu, bit ce pakleno... samo za razliku od proslog puta... ovaj put znam sto me mozda ocekuje. a onda ce doci i tih famoznih 15:30 kada zavrsavam s poslom... pa cu moci u miru odluciti, koji ce od ta dva velika koraka biti moj.
4 komentara:
| vanjadezelic | 16. studeni 2009 1:06:00
| furian | 16. studeni 2009 7:24:21
Lagala sam, želim reći još jednu stvar: niti jedna odluka nije neopoziva, uvijek se može promijeniti, nika odluka nije isto što i osuda. Ako se saznanja promijene, uvijek možeš donijeti novu odluku. To je jedna stvar koju nikada ne smiješ zaboraviti. Ne postoji doom. Postoje samo posljedice zbog kojih eventualno u nešto trebaš uložiti više truda, ali ništa, ništa nije nepromjenjivo.
:)
| natuknica | 16. studeni 2009 19:16:32
da, definitivno, ako i ucinimo krivi korak... uvijek ga mozemo ispraviti, samo je potrebno uloziti volje i truda... :))
| furian | 17. studeni 2009 1:17:02
<< Natrag