DARK TRANQUILITY

"let me nail you to the treason wall, stab the night and the day from your sight, and set the thought to flame, feeble devout, nothing resides, break it to pieces, that obstinate mind"

napokon sam i spokoj docekao. napokon! samo, sve ima svoju cijenu. bas sve. tako i moj spokoj. doduse, ja nisam nista morao uciniti. samo biti iskren. i dati to do znanja. sve ostalo je ucinila ona. ocrnila je svu onu vrijednost koju je imala. ocrnila je sliku svoju u mojim ocima. i prouzrocila veliko razocarenje tako tvrdoglavim umom. tolika energicnost u ustrajnosti da se pokaze da je u pravu. ali tako tesko sagledati cijelu tu situaciju s druge strane i zapitati se sto li vlastita djela, rijeci, nacini cine drugoj strani. samo... nisam ja taj koji ce joj na kraju reci je li u pravu bila ili ne. nego vrijeme... samo, ja odgovor znam. jer nisam niti prvi niti zadnji u tom nizu. samo jedan od... jer jako je tesko kontrolirati vlastitu pohlepu. namjerno sam uzeo taj izraz, iako mozda i nije tocan.. ali kao da je bitno. shvaca se itekako sto zelim reci time. zapravo, kroz tako glupe primjere vidim pravo znacenje tih famoznih mudrolija koje smo culi od svojih djedova, baka... "daj joj prst, hoce ruku". haha. da, to je pohlepa. ali mozda bi bolje pasao tu onaj izraz "bolje vrabac u ruci, nego golub na grani". zar ne? ali to nije ono sto je najtragicnije. nego spoznaja, da je najlakse bilo samo pobirati slag s torte koja se nudila. a pruzati nesto, uloziti sebe. za to nije bilo motiva. a itekako je zalosno sto ja to tek sada vidim. pitam se, cime li sam to bio toliko zaslijepljen? naravno da sam i na sebe sad ljut. jer sam dopustio to, jer nisam pokazao zube kada sam trebao. ali lakse mi je bilo tada, naci nacin da se to izgladi nego se suprostaviti. jednostavno jer sam osoba koja ustraje u necemu, jer smatram da do prepiranja, povisenih tonova ne treba dolaziti. jer za sve ima rijesenje. bas sve! i dovoljno je samo da se o tome razgovara. ali da... to je moj stav. zaboravih da je u svemu dvoje. samo u mom slucaju druga strana nije bila za razgovor o problemu. nego ga je spremala pod tepih. i kada je problem narastao, to ju je pojelo. izgubila je bitku sa samom sobom. i pokleknula. a u mojim ocima ispala kukavica koja se ne moze nositi s problemima.  koja dize ruke na prve naznake problema. i koliko god joj zelio sve najbolje. da nadje to sto ja osobno vjerujem da ne postoji, opet ce ucinit istu pogresku. jer je i do sada cinila isto. samo, setnja po minskom polju kad-tad zavrsi kobno. samo je pitanje vremena... a onda je kasno da se pitamo, a zasto nisam... ljudski je pogrijesiti. ali je ljudski i reci, gle pogrijesio sam.. no to ne zna puno ljudi, nazalost. nego samo prebaci krivnju na nesto drugo. jer je tako lakse. a jos je jadnije kada ponos pomijesan s tvrdoglavoscu kakvu jos nisam vidio dodje na svoje... no nije li glupo ukljucivati ponos u to sve? svaka cast ponosu, no nije li to krivo "mjesto" gdje ga se treba pokazivati? najlakse je pokazati inat... prkos... tvrdoglavost... i na pocetku svega, same sebe uvjeriti u problem, samo da bismo skupili hrabrosti neke stvari okoncati. umjesto uloziti sebe u problem, uloziti vrijeme... da se problem rijesi.

ah... reci cu da mi je drago sto vise nije dio mog zivota. ucinila mi je uslugu, ocrnivsi samu sebe. jer mi je skratila vrijeme agonije. posljedice ce jos neko vrijeme biti prisutne, no ne zadugo. iskren cu biti, nadao sam se... strpljivo...  da ce mozda preispitati svoju odluku. a s druge strane, cekao sam da ucini bas to sto je ucinila. jer meni bi puno puno vise trebalo da dodjem do toga sto je postigla ona. ali opet... i unatoc tome... tako mi fali... i stalno mi je u mislima... samo, vise nisam tuzan kad je se sjetim... nego samo, tu je... ali kao da i nije... ali jos tragicnije od toga je.. sto ju jos uvijek volim. sto mi je jos uvijek stalo. i znam... da ta vatra u meni nikada se nece ugasiti. doci ce druga, ali vatra koju je ona upalila, ugasit se nece. sretno joj bilo... a ja cu je staviti na popis nedostiznih snova... (zanimljivo da je na taj popis stavljam unatoc svemu izrecenome, ali eto... osoba sam koja vjeruje da se ljudi mogu promijeniti ako to zele, i da svatko moze pogrijesiti, ali samo da rijetki ucinjene pogreske mogu ispraviti), i time okoncavam jednu pricu u nadi da ce sto prije pasti u zaborav...

punkte.

| furian | 7. veljača 2010 23:57:18