ODLAZAK?

uh... kako zapoceti tesku temu? kako staviti u rijeci svu onu tezinu znacenja, na svako fakin slovo. jer... nakon i sto napisem, to je kao da sam reako na glas... i stvari onda i samom meni nekako drugcije izgledaju, pojednostave se... ili sto god vec.

ali ne i ova tema... spletom, reci cu tuznih (za mene osobno) okolnosti dosao sam u situaciju da opet mi postane aktuelan zivotni san. odlazak iz lijepe nase hrvatske, odlazak iz meni najdrazeg zagreba grada... odlazak od svih ljudi koje znam, i ne znam, od svih prijatelja, neprijatelja... od uze i sire obitelji... a do samo nedavno, to mi nije bilo ni na kraju pameti... jer jako jako jako jako dobar razlog sam imao da nastavim svoj zivot ovdje... ali... kako to inace i biva... pogodio me grom iz vedra neba i ta situacija se odjednom okrenula... zbunjen sam... dali je to ona zivotna prilika koja ti se nudi samo jednom? mislim... cekat ne mogu, odluka mora biti sada ili nikada... srce me vuce, ostani... ne zbog onih gore navedenih razloga... nego zbog onog sto je i uzrokovalo tuzne okolonosti... ali razum mi govori, nema sanse vise... ona, je odlucila, i njene odluka je neupitna... a zadnja 2 mjeseca, i moje ponasanje opcenito prema ljudima je kao da odlazim, druzim se puno vise prije sa svim prijateljima, svako malo idemo negdje... nekako kao da se na takav nacin oprastam... a  ironicno je, da od osobe, do koje mi je najvise stalo... necu se ni oprostit... ostat ce status qwo...

iako sada ovo izgleda, bjezim zbog problema... cinjenicno stanje je sasvim drugacije... zelim zivjeti i ispunjavati si sve one snove, koje sam imao... sada kada sam  mogucnosti ih ostvariti, zasto ne? kakvi god da jesu... ostvarit cu ih jedan po jedan, ili cu umrijet pokusavajuci... tako mi svega! zelim izazov... zelim napredak... zelim nesto novo! a to novo je u finskoj... u helsinkiju... odlaskom, u grad gdje nemam nikoga, drzavu ciji jezik ne znam... i zapoceti sve iz pocetka... od nule, to je jeben izazov!! to je ono sto zelim... zapoceti sve iz pocetka... novu pricu napraviti...

ali, uvijek taj ali... kolko god to sve odlucno zvuci, u meni se dogadja sukob struja, jednu struju predvodi razum! realnost... a drugu, srce, emocije vezane uz tu meni toliko dragu osobu, i neka cudna spoznaja od tog famoznog dana, da ta prica jos nije gotova... i sad cemu vjerovati? ne mogu ovce i novce... jedino cega me strah... je da kasnije ne zalim cijeli zivot za tim... samo znam... da ako cu slusati srce... necu zaliti sto nisam otisao... jer... sve sto zarko zarko zelim... imat cu kraj sebe...

UH! i sto se taj kljucni dan blizi, samo sam vise zbunjen... 
 

| furian | 20. listopad 2009 10:50:36